zanimljivosti iz sporta

Chic Brodie
Golman Brentforda morao je iznenada prekinuti karijeru u oktobru 1970. godine, nakon što se sudario sa njemačkim ovčarom, koji je utrčao na teren za vrijeme utakmice. Nesretnom Brodieu pas je ‘oteo’ loptu, a pritom mu je polomio čašicu u koljenu, nakon čega se Brodie nikad više nije vratio fudbalu.

Darren Barnard
Bivši veznjak Barnsleya napravio je pauzu s terena više od pet mjeseci nakon što je pokidao ligament u koljenu. Povredu je zaradio tako što se okliznuo na "lokvu" s mokraćom, koju je na kuhinjskom podu ‘ostavila’ njegova pudlica.

David Batty
Bivši igrač Leedsa i Blackburna uspio je obnoviti povredu ahilove tetive nakon što mu je biciklićem preko noge prešao njegov jednogodišnji sinčić.

Sven Grondalen
Norveški reprezentativni stoper, koji je ostao upamćen po velikim grubostima na terenu, takođe nije ostao imun na bizarne povrede. Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka povrijedio se tako što se tokom ‘jogginga’ šumom sudario, ni više ni manje, nego s losom.

Alan Wright
Bivši igrač Aston Ville, inače visok samo 163 cm, iščašio je koljeno pokušavajući dohvatiti pedalu za gas na svom novom Ferrariju. Poslije povrede žurno je promijenio automobil. Umjesto sportskog automobila odučio se za Rover 416.

Kasey Keller
Američki golman izbio si je prednji zub kada je izvlačio palice za golf iz gepeka svog automobila.

Santiago Canizares
Španski golman propustio je Svjetsko prvenstvo 2002. godine na poprilično bizaran način. Tokom brijanja u hotelskoj sobi ispala mu je bočica s kolonjskom vodom i razbila se na podu. Komad stakla pao mu je na stopalo i presjekao venu u nožnom palcu.

Richard Wright
Tada golman Evertona, a sada drugoligaša Southamptona, uganuo je zglob dok se iza svoga gola zagrijavao za kup utakmicu protiv Chelsea-a. Zapeo je za drveni znak, u trenutku kad je suigrače upozoravao da se ne zagrijavaju baš iza gola.

David James
Golman Portsmoutha istegao je mišić u leđima kada je posegnuo za daljinskim upravljačem. Daljinac je bio ‘koban’ i za Robbiea Fowlera, koji je povrijedio mišić u koljenu na isti način. Bolje sreće nije bio ni bivši golman Arsenala i engleske reprezentacije, koji je slomio kost.

Mistar
Za kraj, najbizarnija, ali i najtragičnija povreda. Dogodila se sa kobnim posljedicama, u Indoneziji. Nesretni indonezijski fudbaler Mistar, poginuo je u dobi od 25 godina nakon što je stampedo svinja pregazilo teren na kojem je trenirala njegova ekipa. Bilo je to 1995. godine.[center]

Luda turneja moskovskog Dinama
Jedna od najdrskijih obmana u historiji fudbala zabilježena je u ljeto 1958. godine u bivšem Sovjetskom Savezu. Jedna fudbalska momčad sastavljena od dosta dobrih igrača, ali istovremeno spremna za prodavanje magle, odigrala je trinaest utakmica u raznim manjim mjestima, predstavljajući se kao slavni moskovski Dinamo. Ljubitelji fudbala koji su godinama čekali da se slavna momčad (u ono vrijeme jedna od najjačih u Evropi) pojavi u njihovom mjestu bili su presretni što im u doba ljetne prvenstvene pauze dinamovci dolaze u goste, tako da su ulaznice za nastup lažnih zvijezda redovno bile rasprodane, što je i 'zvijezdama' i organizatoru donijelo lijep novac. Doduše bilo je navijača kojima se gostujuća momčad činila pomalo čudnom, jer su pojedine igrače Dinama poznavali po slikama iz novina (televizija tada još nije bila rasprostranjena), ali sve je ipak prolazilo dobro. Lažni je Dinamo pobjeđivao, igrači su dijelili autograme i odazivali se na obilne večere nakon utakmica – sve do nastupa u jednom ukrajinskom gradiću. Gostujuća je ekipa istrčala na teren upravo u času kad je radio neočekivano započeo prenositi prijateljsku utakmicu koju je pravi Dinamo igrao u Moskvi. Drugo poluvrijeme gosti nisu odigrali jer ih je u svlačionici dočekala policija...

najcudnija povreda desila se na casu tjelesnog kad je skiljo slomio ruku pokusavajuci zakucat

Godine 1993., ubrzo nakon što je Sydney dobio prava da bude domaćin Olimpijskih igara 2000., odlučeno je da će ugostiti i Paralimpijske igre. Paralimpijski organizacijski odbor (Sydney 2000 Paralympics Organising Comitee - SPOC) osnovan je 1995. kako bi organizirao i postavio igre.

SPOC je dobio sljedeće zadatke: da postavi Paralimpijske igre u skladu s ugovorom o domaćinstvu utvrđenim između sydneyskog Olimpijskog organizacijskog odbora i Međunarodnog paralimpijskog odbora (IPC); da prikupi novac za rad SPOC-a; da organizira sportski program, uključujući pripremu svih borilišta i pratećih sadržaja i objekata Paralimpijskih igara; da organizira umjetnički festivalski program za Paralimpijske igre; da organizira smještaj i transport natjecatelja, službenika timova i službenog osoblja; te da promovira interese paralimpijskog pokreta i sportaša invalida.

Ideju je stvorio Sir Luwig Guttman, "otac" sporta za invalidne osobe. Dok je radio kao vanjski serviser u bolnici Stoke Mandeville nakon II. svjetskog rata, Guttman je uočio potrebu za sportskim natjecanjem invalida i 1948. postavio prve "Međunarodne igre u kolicima" (International Wheelchair Games) istovremeno sa Olimpijskim igrama u Londonu 1948. Pokret je rastao, postupno uvodeći druge sportove i druge kategorije invalidnosti, te su 1960. održane prve Paralimpijske igre u Rimu. Otada su održavane svake četvrte godine istovremeno s Olimpijskim igrama, a pokret svakim danom sve više raste.

Pridjev "paralimpijske" nastao je od riječi "parallel", a označava igre za osobe s oštećenjima koje se održavaju istovremeno (paralelno) s Olimpijskim igrama.

Do sada su se Paralimpijske igre održale u istim gradovima gdje i Olimpijske igre- u Rimu 1960., Tokiju 1964., Seoulu 1988. Barceloni 1992. i Atlanti 1996. Zapravo ne postoji ugovor koji bi povezivao te igre u istome gradu. Ipak, Međunarodni olimpijski odbor (IOC) sa sjedištem u Lausanni, Švicarska, Međunarodni paralimpijski odbor (IPC) sa sjedištem u Bonnu (Njemačka) složili su se kako će nastojati održavati i zimske i ljetne igre na istoj lokaciji kako bi iskoristili prednosti tehnologije, objekata i pratećih sadržaja.

Program Paralimpijskih igara 2000. u Sydneyu sadrži 18 sportova, kako je odredio IPC u Atlanti 1996. To su: atletika, biciklizam, boćanje, dizanje utega, goalball, jahanje, jedrenje, judo, košarka za intelektualne invalide i košarka u kolicima, mačevanje, nogomet, stojeća odbojka i sjedeća odbojka, plivanje, ragbi u kolicima, stolni tenis, streličarstvo, streljaštvo i tenis.

Novi sportovi s borbom za medalje ove godine su ragbi u kolicima i jedrenje, koji su bili demonstrirani na Paralimpijskim igrama u Atlanti.

U nekim sportovima rekordi su usporedivi s olimpijskim rekordima. Na primjer:

* australski paralimpijski košarkaš Troy Sachs postigao je 42 pogotka u igri za zlatnu medalju protiv Velike Britanije 1996. u Atlanti, postavivši tako novi paralimpijski rekord i nadvisivši olimpijski rekord
* Tim Matthews je jedini australski paralimpijac iz bilo koje klase invalidnosti, osim kolica, koji je prešao 11-sekundnu barijeru u sprintu na 100 metara; Matthews, kojemu je amputirana ruka, postigao je 10.87 sekundi na njemačkom nacionalnom natjecanju 1999.
* kanadski trkač Donovan Bailey drži olimpijski rekord na 100 metara sa 9.84 sekundi; Nigerijac s amputacijom Ajibola Adoeye drži paralimpijski rekord u istoj disciplini sa 10.72 sekundi
* američkoj slijepoj plivačici Tricii Zorn nedostajala je stotinka sekunde za kvalifikaciju u američki olimpijski plivački tim 1992.
* paralimpijski dizači utega podižu u izbačaju 273 kilograma

Natjecatelji, kao i u Olimpijskim igrama, moraju zadovoljiti normu, a natječu se u šest kategorija. Isto tako provodi se i testiranje protiv dopinga. U Sydneyu će biti prvo paralimpijsko natjecanje gdje će se testiranje provoditi za vrijeme, ali i izvan termina natjecanja.

Sportaši se natječu prema vrsti invalidnosti i funkcionalnim mogućnostima s drugim natjecateljima sličnih mogućnosti. Kategorije invalidnosti su:

* amputacije- uključuju sportaše kojima nedostaje veći dio barem jednog od udova; to mogu biti amputacije do lakta ili ramena, koljena ili kuka; ovisno o sportu, neki takvi natjecatelji natječu se u kolicima
* cerebralna paraliza- podrazumijeva poremećaj u kretanju uzrokovan oštećenjem mozga, odnosno dijelova mozga koji kontroliraju i koordiniraju rad mišića, reflekse i općenito kretanje
* intelektualna invalidnost- osoba s intelektualnom invalidnošću ima:
o bitno ograničenje funkcije karakterizirano intelektualnom funkcijom (prema standardiziranom mjerenju inteligencije to je IQ ispod 70)
o ograničenje u dvije ili više od sljedećih adaptivnih sposobnosti: komunikacija, briga o sebi, življenje kod kuće, socijalne sposobnosti, snalaženje u zajednici, samousmjeravanje, briga o vlastitom zdravlju i sigurnosti, rad i odmor
* Les autres- "les autres" je francuski izraz za "ostali"; označava sportaše svih ostalih kategorija koje se ne mogu svrstati u tradicionalne klasifikacijske sustave utvrđenih invalidnih grupa, a rezultiraju lokomotivnim nepravilnostima, npr. dvarfizam
* oštećenje vida- odnosi se na svaku skupinu za koju se ne može reći da ima "normalan" vid; to obuhvaća sve kategorije problema s vidom, od onih koji se mogu korigirati do potpunog sljepila
* invalidska kolica- općenito, da bi se mogli natjecati u ovoj kategoriji sportaši moraju imati najmanje 10% gubitka funkcionalnosti donjih ekstremiteta; neka od uobičajenih oštećenja su: traumatska paraplegija i quadriplegija; spina bifida; poliomyelitis; amputacije; cerebralna paraliza; svi koji pripadaju kategoriji "les autres"

Unutar navedenih šest kategorija potrebna je dodatna podjela s sportaša obzirom na stupanj oštećenja. Na primjer, kod osoba s oštećenjem vida definiraju se tri klase:
1. B1 - potpuno slijepi sportaši
2. B2 - sportaši s minimalnom preostalom percepcijom svjetla
3. B3 - sportaši s nekom preostalom percepcijom svjetla
Sportaši s cerebralnom paralizom podijeljeni su u osam klasa. Klasifikacijski sustav također se razlikuje od sporta do sporta, s obzirom na različite potrebne sposobnosti za pojedini sport. Na primjer, amputacija ispod koljena znači nešto potpuno drugo za plivača ili za igrača odbojke, pa će se i njihove klase razlikovati.

Ne sudjeluju sve kategorije invalidnosti u svim sportovima. Na primjer, u judu se natječu samo sportaši oštećenog vida. Nogomet igraju samo sportaši s cerebralnom paralizom. Nasuprot tome, plivanje i atletika otvoreni su svim kategorijama invalidnosti.

Na službenoj stranici Paralimpijade (www.olympics.com) možete pronaći popis svih 18 sportova s klasifikacijama i kratkim objašnjenjima fizikalne funkcije svake klase.

Klasifikacija fizikalnih sposobnosti slijedi klasifikacije triju međunarodnih udruženja: Međunarodnog udruženja slijepih sportaša (IBSA), Međunarodnog udruženja za sport i rekreaciju cerebralne paralize (CP-ISRA) i Međunarodne sportske federacije za osobe s intelektualnim ograničenjima (INAS-FID).

MURVA, stablo u centru Splita pod kojim je rođen i rastao najveći jugoslavenski nogometni klub. Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao državna prvenstva i pobjeđivao najveće europske klubove. Što nije ni čudo jer je publika bila tako blizu igralištu da je dahtala za vrat protivničkim igračima. Desetljećima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku veći stadion. Jedni su govorili da ne treba i uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao što se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su držali da se po stadionima poznaju istinski šampioni, Ajax i Real, i da će se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u čast Mediteranskih igara dovršen stadion na Poljudu, jedna od ljepših i impresivnijih građevina posljednjeg stoljeća jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska školjka mogla je primiti više od pedeset hiljada ljudi, a nakon što je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri hiljade. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion počela je duga era propadanja. Klub više nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je važnije međunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igrača, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzrečice: Tu sadi, al ne gradi!, jer će zbog močvarnoga zemljišta, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve što je na Poljudu sagrađeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo fudbalske arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se veličina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko će se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralište i zeleni teren na kojem igraju ragbijaši Splita. Ali uskoro će trava biti pokrivena betonom i tako će nestati i posljednji trag davne slave.

PENZIJA, neslužbeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijači koji ih nisu mogli platiti, a u želji da ponize one s dubljim džepom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde što je najljepša tribina Željinoga stadiona nazvana po njima. Zato što je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale časne starine koje su se sjećale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obilježena pobjedama, titulama i slavljima, ali je bila puna velikih i malih priča, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati veliki film, literatura po mjeri Željine 1001 noći, fudbalska bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autentična. Ali ništa od svega toga.

hey,hey, polako...
kako mozes reci da je hajduk najveci jugoslovenski klub???
a toliko njih su isto dobri, ako ne i bolji: Partizan, Zvezda ...
a i mislim da se to ne mjeri u broju titula ili necemu tako...'materijalnim', nego to svako ima drugacije misljenje...moje je da hajduk nije niposto najveci klub u jugoslaviji!!!

Mozda i nije najveci ali se ubraja u 4 najvece jugoslovejske ikipe. Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena zvezda cuvena jugoslovenka cetvorka.

TOMBOLA, nalazila se ispod najljepšega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zenički Čelik, i bila je živa suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralište s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dole velika ružna dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radničkom klasom iz Željezare koja je s hemijskom u rukama i s listićem pred očima pokušavala prevariti sreću. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne može biti veći od života. Umjesto da žive za Čelik, željezarcima je njihovoga čelika bilo preko glave, pa su pokušavali prečicama tombole doći do sreće. Možda ima i onih koji su u tome bili uspješni, ali o njima se, po pravilu, nikada ništa ne saznaje. Tu je razlika između nogometa i kocke. Nogomet pamti velike šampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike.

KANTRIDA, rijecka prigradska cetvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najcudnijih slika nogometnih djetinjstva. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu sto se pruzala s kraja na kraj igralista. Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izbocinama sjedili su najhrabriji navijaci. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemoguce na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na cijim je ostacima i sagradjen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride.

NACIONAL, naziv stadiona u Santiago de Chileu. Kada je general Pinochet, uz americku logistiku i izravnu pomoc Henryja Kisingera, u krvavom vojnom udaru srusio demokratski izabranu vlast Salvadora Allendea, taj stadion postao je koncentracijski logor. Na njemu su tjednima zatvarani i muceni socijalisticki simpatizeri, novinari, pisci, sindikalni vodje i obican svijet.Broj pogubljenih sa stadiona Nacional nikad se nije saznao, ali jedno ime u Latinskoj Americi vjecno se pamti. Victor Jara bio je muzicar, gitarist i autor ljubavnih balada i protestnih pjesama, kojemu su tu odsijecali jedan po jedan prst i onda ga tjerali da svira. Svi veliki juznoamericki pjevaci u posljednjih trideset godina, ali i mnogi ljevicarski kantautori u Europi, na svoje su albume uvrstili poneku Jarinu pjesmu. Zato sto su mu pjesme bile lijepe i da bi se pamtila njegova sudbina. Nekoliko mjeseci nakon sto je Nacional vracen svojoj nogometnoj funkciji, trebala se odigrati majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemacku izmedju Cilea i SSSR-a. Sovjeti su odbili igrati na stadionu koji je bio koncentracijski logor, pa su utakmicu izgubili bez borbe, a na sramotu covjecanstva u Njemacku je otisla ekipa iz Cilea. Cetrnaest godina nakon krvavoga vojnog udara, Pinochet je i dalje bio na vlasti, na istom stadionu odigrano je finale svjetskoga omladinskog prvenstva. Jugoslavija je postala prvak, a Zvonimir Boban je sa suzama u ocima i jugoslavenskim barjakom u rukama trcao pocasni krug. Drzava koja je svjetsku titulu osvojila na krvi Victora Jare uskoro se raspala i izbio je rat. Sa stadionom Nacional, tim kamufliranim koncentracijskim logorom, zavrsava sluzbena povijest jugoslavenskoga nogometa.

SLJAKA, njome su bili prekriveni pomocni tereni svih nasih stadiona, osim ona dva-tri najveca. Djelovala je zastrasujuce, pa kad si dolazio na utakmicu, mislio si kakvim se sve mukama i strahovima izlazu oni koji zele postati fudbaleri. Vec od pogleda na sljaku bridjela su koljena i dlanovi. U ona vremena je u nogometu imala smisla sentenca da se preko sljake stize do zvijezda. O njoj najbolje svjedoce oni koji su derali koljena a da se zvijezdama nikad nisu primaknuli.

masha,jesil ti sportski urednik ili slicno,vidim da posebnu paznju dodajes sportu,pa me zanima ak ti nije problem odgovorit ?

Nisam sportski urednik ali ovo mi je interesantna tema trenutno, ako ti smeta da prestanem pisati. Nema problema mogu ja pisati i nesto drugo

Marijan Beneš
Statistike:
Ukupno mečeva 355+39
Pobjeda 277+32
Pobjede nokautom ?+3
Porazi 23+6
Neriješeno 1

Legenda
Ako je neko zaslužio titulu sportske legende to bi bez premca bio Marijan Beneš. Boksom se počeo baviti sa samo 9 godina, kada ulazi u ring protiv osamnestogodišnjaka i pobjeđuje. Bio je jedinstvena ličnost, boksao je za publiku, to su govorili svi kritičari i zbog te svoje tvrdoglavosti izgubio je oko. Beneš je bio četvorostruki prvak Jugoslavije, trostruki prvak Balkana i dvostruki prvak Evrope. Početak njegovog sportskog kraja bio je meč protiv Portorikanca Toresa 1979 godine, u Zenici. U jednom trenutku u toku meča, Tores je gurnuo palac rukavice Benešu u oko. Posle ovog meča imao je tri operacije oka a lekari su mu rekli da mora da se oprosti od ringa. Eh Beneš, malo ko se usudio ući sa njim u ring. boksao je 1979. u Boriku protiv Gilberta Cohena za titulu profesionalnog prvaka Europe i satrao ga serijom od dvanaestak lijevih i desnih krošea u četvrtoj rundi. Pobijedio je i najboljeg tehničara svijeta Costu Azavedu i Elishu Obeda svjetskog prvaka koji je 11 godina bio neporažen a prije tog meča ubilježio je osamdeset pobjeda. Niko se nije želio s njim boriti jer su svi znali da naprosto traži žrtvu koju će na Europskoj promociji dobro namlatiti. U borbi sa Obedom nije se boksalo za titulu. Beneš ga je nokautirao u osmoj rundi i tako postao nepriznati šampion svijeta 1980 a Obed prvi poraz u 11 godina karijere.Kad se borio za titulu svjetskog profesionalnog prvaka protiv Ejuba Kalulea bio je unaprijed 'prodan' od svog menadžera i 'morao' je boksovati protiv ovog 'holandskog Afrikanca' u rukavicama od 10 unci, a Kalule u rukavicama od 8 unci, jer su se menadžeri Kalulea na taj nacin osiguravali od Marijanovih teških udaraca, a imao je samo 12 dana priprema...pre ulaska u profesionalne vode svi su ga upozoravali na menadžer, ali Beneš nije slušao. Kao što neko reče, Beneševa karijera je Rocky film al odmotan unazad. Čovjek koji je prvi u Banjaluci vozao BMW-a, čovjek koji je posjedovao 2 kuće i 3 kafića s početkom rata izgubio je sve i morao da se seli u Zagreb. U Zagrebu bez ikakvih prihoda morao se snalaziti na razne načine pa je tako bio i čistač. Krajem devedesetih godina, vraća se u Banjaluku gde i danas živi, bez ikakvih primanja...trenutno trenira u sportskom klubu "Fenix"."Živim jedan normalan život. Ujutro ustanem, doručkujem i dođem u lokalni kafić da sa prijateljima Mladenom, Ilijom i Markom popijem kafu, prošetam gradom i nakon ručka idem na trening. Onda, poslije podne pišem pjesme koje su mi gotovo zamijenile boks. Objavio sam jednu knjigu poezije pod nazivom 'Druga strana medalje', ali osim nje imam i desetak neobjavljenih", priča Marijan.

Sugar Ray Robinson
Statistike:
Ukupno mečeva 202
Pobjeda 175
Pobjede nokautom 108
Porazi 19
Neriješeno 6

Profesionalni bokser kojeg su velike face poput Muhamed Alia, Joe Luisa, Sugar Ray Leonarda zvale najvećim "pound to pound" bokserom svih vremena, termin "pound to pound" označava odnos sportista raznih kategorije, kao što recimo prvak srednje kategorije ne bi mogao poraziti većinu boraca teške kategorije, to nije bio slučaj sa Robinsonom, čak šta više ovaj termin je nastao zbog Robinsona. Robinson je drzao rekord od 85-0 kao amater sa 69 nokauta i to sa neverovatnih 40 nokauta u prvoj rundi....1940 ulazi u vode profesionalnog boksa , i do 1951 godine drži rekord od 128-1-2 sa 84 nokauta. Od 1946. do 1951. drži titulu prvaka u svojoj kategoriji, godinu dana kasnije osvaja svjetsko prvenstvo u srednjoj kategoriji. Povlaci se iz boksa 1952, nakon 3 godine se vraća kako bi vratio mjesto prvaka srednje kategorije. Tada postaje prvi bokser u istoriji ovog sporta koji je čak 5 puta osvajao "Divisional world championship". 2 puta je proglasen borcem godine, 1942 i 1951 Njegova boksačka karijera je trajala 26 godina sa preko 200 profesionalnih borbi...

GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji čovjek u timu. U balkanskim mitologijama još i - najluđi i s najmanje nogometnog talenta. Nemoguće je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je moguće da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igrača, centarfora i poslovođe s desetkom na leđima, sigurno nisu ništa rjeđe od golmanskih, ali zbog njih se obično ne događaju tragični porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najčešće slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga češći, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijači godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. Čak i najveći od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvećih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov račun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.
SLOBODAN JANJUŠ (1952.), nasljednik Vasilija Radovića na vratima Željezničara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igrača i čovjek pomoću čijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu među Željinim fanovima, da će Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezičkoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u čiju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, međutim, da je Janjuš bio odličan golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvećih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo lične odgovornosti. Bio je boem i umjetnik među stativama, a ne ozbiljan čovjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvođanskom Mađaricom i najboljom domaćom tenisačicom svoga vremena.
SAVO EKMEČIĆ (1951.), rodom iz Metkovića, dugogodišnji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobičniju frizuru od suigrača, a nakon što je otišao u austrijsku pečalbu i u zrelim godinama se već pripremao za oproštaj, produžavao je svoje gaćice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da će kopačke objesiti o klin onoga dana kada mu gaće dođu do poda. Nije poznato je li to obećanje i ispunio.
NEBOJŠA ĐORĐEVIĆ (194...), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosječnih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domaćim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijačkih života generacija rođenih šezdesetih. Đorđević je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvođača penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i sličnim poznatim metodima. Valja sačekati udarac i onda se baciti za loptom. Većina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da čovjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Nebojša Đorđević lagao i hvalio se svojim natprirodnim moćima, što je još više demotiviralo izvođače jedanaesteraca, ili je zbilja imao nešto što drugi igrači nisu.
SLAVKO NJEGUŠ (19...), potekao u mostarskome Veležu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u Željezničaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je među svim našim golmanima. Možda je čovjek bio nekoliko centimetara viši, možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je činjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod prečku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se događali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne žudeći za umjetničkim dojmom i po cijenu primljenog gola. Međutim, da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši, a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo. U golmana treba imati povjerenja, on je fizički autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, a protivnički napadači moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proći u mrežu. Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti. Branio je što se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti.
SLOBODAN KLIMOVIĆ (1948.), dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je važio za drugi najbolji hercegovački klub, iza nedostižnog Veleža, a Klimović je bio jedan od ozbiljnijih domaćih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, što iz današnje perspektive djeluje romantično. Da imamo svoj Hollywood, možda bi o igraču poput Slobodana Klimovića bio snimljen film.
MARIJAN JANTOLJAK (1940.), golman u više klubova, dugo u banjalučkom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim četrdesetima završio u sisačkoj Segesti. Nosio je guste brčine i imao držanje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljeća i tako je povezao igrače iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovića do Zlatka Vujovića.
IVAN ĆURKOVIĆ (1942.), Mostarac koji je domaću slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez značajnije reprezentativne karijere. Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kuće pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedeće kolo Kupa šampiona.

Najbrži gol svih vremena postigao je brazilski fudbaler Fred, član juniorske ekipe “Amerika Belo Horizonte”. Fred je na utakmici brazilskog juniorskog prvenstva sa centra uputio loptu prema golu i pogodio. Izmjereno je da je od početka meča prošlo samo 3 sekunde i 53 stotinke. (januar 2003. godine) Neki dan sam dobio informaciju da navodno postoji i brzi gol... Izgleda da se to jednostavno vise ne moze pratiti!

DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i pocetka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za drzavnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slucajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo cudno sto Desnicu vise nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadaca koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po cemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, sto bi se ruzno i netacno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neziva tvar i mozda biljke. Svi drugi su u stanju nesto reci. Desnica nikada nije cuo zvizdaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponasanju svojih suigraca i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuce ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega vise i ne bude. Drugima se njegova gluhoca cinila kao hendikep te ga mozda i zato nisu cesce zvali u reprezentaciju. Desnici je, medjutim, bilo svejedno zbog cinjenice sto je gluh. Nikada nista nije cuo i vjerojatno nije shvacao sto mu to nedostaje u igri. On je bio zivi, a na zalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno culo sluha. Kao sto nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometasi, Ivica Surjak, Pavkovic iz Vojvodine i Milko DJurovski, snimali gramofonske ploce, izmedju nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima moze biti i filma, a naslo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom bas nikakve. Osim navijackih pjesama u kojima publika fudbalerima nadomjesta ono sto inace nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama moze.

Jozo Matošić

Rođen 27/01/1913 - Preminuo 01.03.1999
Mesto u timu: Odbrana
Utakmica za reprezentaciju: 24
Golova za reprezentaciju: 0
Debitovao: 01/04/1934

Igrao u klubovima NK Hajduk(Split)

Rođen 27. januara 1913. u Splitu, umro 01.03.1999. u Dubrovniku u 86. godini života.
Jedan od naših najboljih bekova između dva svetska rata, istaknuti reprezentativac i trener, stariji brat nezaboravnog Frana Matošića.
Karijeru je počeo 1931. kao rezervni golman splitskog Hajduka, a onda ga je legendarni trener Luka Kaliterna prebacio na mesto beka, na kome je dostigao visoku klasu i postao reprezentativac.
Atletski građen, vrlo srčan i neustrašiv, uvek maksimalno borben, za NK Hajduk - Split odigrao je 471 zvaničnu utakmicu i postigao 53 gola. Kad se Hajduk 23. aprila 1944. prebacio na oslobođeni Vis, nalazio se među 13 igrača koji su, na čelu s ondašnjim predsednikom Jankom Rodinom, sačinjavali prvu ekipu tima NOVJ, čiji je Jozo bio kapiten.
Za reprezentaciju je odigrao 24 utakmice (1934-1940), kao i jednu za"B"-tim(1934). Debitovao je 1. aprila 1934. u prijateljskom susretu protiv Bugarske (2:3) u Beogradu, kada je uža odbrana prvi put zaigrala u sastavu: Glazer -Higl - Matošić, da bi posle toga na još 22 međudržavne utakmice igrala u istom sastavu. Od nacionalnog tima oprostio se 22. septembra 1940. protiv Rumunije (1:2) u Beogradu, za Dunavski kup.
Bio je i trener NK Hajduk -Split (1951 -1954)11952. osvojio nacionalno prvenstvo. Kad se 1954. preselio u Dubrovnik, bio je trener NK Dubrovnik i GOŠK - Dubrovnik. Povukavši se iz fudbala, na Lapadu je otvorio gostionicu "Dalmatinska konoba".

masha (citat):

GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji čovjek u timu. U balkanskim mitologijama još i - najluđi i s najmanje nogometnog talenta. Nemoguće je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je moguće da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igrača, centarfora i poslovođe s desetkom na leđima, sigurno nisu ništa rjeđe od golmanskih, ali zbog njih se obično ne događaju tragični porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najčešće slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga češći, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijači godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. Čak i najveći od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvećih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov račun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.
SLOBODAN JANJUŠ (1952.), nasljednik Vasilija Radovića na vratima Željezničara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igrača i čovjek pomoću čijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu među Željinim fanovima, da će Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezičkoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u čiju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, međutim, da je Janjuš bio odličan golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvećih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo lične odgovornosti. Bio je boem i umjetnik među stativama, a ne ozbiljan čovjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvođanskom Mađaricom i najboljom domaćom tenisačicom svoga vremena.
SAVO EKMEČIĆ (1951.), rodom iz Metkovića, dugogodišnji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobičniju frizuru od suigrača, a nakon što je otišao u austrijsku pečalbu i u zrelim godinama se već pripremao za oproštaj, produžavao je svoje gaćice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da će kopačke objesiti o klin onoga dana kada mu gaće dođu do poda. Nije poznato je li to obećanje i ispunio.
NEBOJŠA ĐORĐEVIĆ (194...), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosječnih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domaćim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijačkih života generacija rođenih šezdesetih. Đorđević je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvođača penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i sličnim poznatim metodima. Valja sačekati udarac i onda se baciti za loptom. Većina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da čovjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Nebojša Đorđević lagao i hvalio se svojim natprirodnim moćima, što je još više demotiviralo izvođače jedanaesteraca, ili je zbilja imao nešto što drugi igrači nisu.
SLAVKO NJEGUŠ (19...), potekao u mostarskome Veležu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u Željezničaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je među svim našim golmanima. Možda je čovjek bio nekoliko centimetara viši, možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je činjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod prečku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se događali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne žudeći za umjetničkim dojmom i po cijenu primljenog gola. Međutim, da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši, a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo. U golmana treba imati povjerenja, on je fizički autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, a protivnički napadači moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proći u mrežu. Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti. Branio je što se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti.
SLOBODAN KLIMOVIĆ (1948.), dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je važio za drugi najbolji hercegovački klub, iza nedostižnog Veleža, a Klimović je bio jedan od ozbiljnijih domaćih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, što iz današnje perspektive djeluje romantično. Da imamo svoj Hollywood, možda bi o igraču poput Slobodana Klimovića bio snimljen film.
MARIJAN JANTOLJAK (1940.), golman u više klubova, dugo u banjalučkom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim četrdesetima završio u sisačkoj Segesti. Nosio je guste brčine i imao držanje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljeća i tako je povezao igrače iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovića do Zlatka Vujovića.
IVAN ĆURKOVIĆ (1942.), Mostarac koji je domaću slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez značajnije reprezentativne karijere. Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kuće pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedeće kolo Kupa šampiona.

cudno, ja nikad nisam cuo da je golman najgluplji
mozda zato sto sam i ja golman
al et
sta bi
meni su uvijek krivi oni u odbrani heh

Scolari

http://www.24sata.info/17318

TitovPionirNicaze (citat):

cudno, ja nikad nisam cuo da je golman najgluplji
mozda zato sto sam i ja golman
al et
sta bi
meni su uvijek krivi oni u odbrani heh

Ja sam vezni igrač

ma i vi vezni ste zafrkani...od vas sve greske krenu, pa svi na golmana...
pih, jeste lopovi

TitovPionirNicaze (citat):

ma i vi vezni ste zafrkani...od vas sve greske krenu, pa svi na golmana...
pih, jeste lopovi

Šta ćeš ?? Vi ste žrtveno jagnje