Smrt nacionalizmu!

Kao što znate, na svijetlo dana izašla je ideja postavljanja plakata po zidovima u raznuim gradovima širom države.
Tekst koji bi se nalazio na tim plakatima bi bio ovaj:

Citat :

Deklaracija Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini

1. Dio građana Bosne i Hercegovine smatra da treba početi proces zaboravljanja onoga što nam se dešavalo od 1990. godine i da se samo tako može uspostaviti tolerancija i nacionalna ravnopravnost. Mi mislimo suprotno. Nacionalisti svoje teze sa pojačanom pažnjom propagandno nameću građanima naročito pred izbore i u vrijeme zaoštravanja ekonomskih, socijalnih ili političkih problema. U nemogućnosti da ponude program ekonomske, socijalne i moralne obnove, oni popularnost i uticaj žele učvrstiti ponovnim pozivanjem na stare nacionalističke parole.

2. Suzbijanje nacionalističkih pogleda na davnu i blisku prošlost je jedini način za suzbijanje uticaja nacionalističkih snaga i okretanje ka rješavanju životnih problema. Opstanak moćnog nacionalizma na ovim prostorima će omogućiti opstanak trajne nacionalne mržnje, koja će u većoj mjeri izbijati s vremena na vrijeme i prijetiti stabilnosti društva. Zato je neophodno istinito ocijeniti karakter i uzroke rata u BiH i tom istinom pobijati nacionalističku propagandu, a nacionaliste onemogućiti kao uticajnu političku snagu.

3. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine polazi od stava da se predratna, ratna i poslijeratna zbivanja u BiH ne mogu posmatrati odvojeno od ukupne krize društvenog sistema SFRJ. Bosna i Hercegovina je bila dio jugoslovenske federacije i socijalističkog društva, pa se njegova kriza nužno morala odraziti i na SRBiH. Nacionalna isključivost i mržnja nisu prirodno osjećanje naših naroda. One izbijaju u tačno određenim, za njih povoljnim uslovima, kad zaoštravanje krize to postavi na dnevni red. Nije čudo što je nacionalizam u naročito jakim oblicima ispoljen tokom 70-ih, a još više 80-ih godina. To su decenije u kojima vladajuće snage nisu bile spremne da učine odlučne korake u pravcu suzbijanja krize. U uslovima truljenja svih pora društvenog sistema i nesposobnosti rukovodstava SK da to izbjegnu, ojačale su snage koje su 1945. bile poražene. Kriza ekonomskog i političkog sistema je morala obuhvatiti i sferu nacionalnih odnosa. Nije tačno da oni nisu bili kvalitetno uređeni u SFRJ i SRBiH. Problem je u tome što dobro uređeni nacionalni odnosi mogu opstati samo u dobro uređenom i zdravom društvu. Iz ovoga zaključujemo da nacionalizam nije nešto što je bilo prirodno, ali nasilno gušeno, pa je kad-tad moralo izbiti na površinu. Takođe zaključujemo da on nije vještački unesen u Bosnu i Hercegovinu iz drugih republika, nego je izrastao iz opšte krize bosanskohercegovačkog društva.

4. Tačno je da su nacionalizmi u Srbiji i Hrvatskoj, oličeni u tadašnjim režimima i opozicionim snagama, imali teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. To je postalo sasvim jasno i očigledno u aprilu 1992. godine, kada su beogradski i zagrebački režimi vojno, finansijski i propagandno pomogli svoje istomišljenike u Bosni i Hercegovini. Iako nije sasvim poznato šta se dogovaralo u Karađorđevu u proljeće 1991. godine, ipak su učesnici tih dogovora potvrdili da se raspravljalo o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Učešće srbijanskih i hrvatskih paravojnih jedinica, kao i visok stepen političke jednodušnosti između Mostara i Zagreba, odnosno Pala i Beograda, potvrđuju da je postojao plan stvaranja «Velike Hrvatske» odnosno «Velike Srbije». Dokaz za to su i Statut HDZ-a BiH iz avgusta 1990. godine u kome se kaže da je HDZBiH sastavni dio HDZ-a sa sjedištem u Zagrebu, kao i program SPS-a iz oktobra 1992. godine kojim se ističe da »novu» Jugoslaviju čine Srbija, Crna Gora i oni iz bivše SFRJ koji joj žele pristupiti. Time je dat politički osnov za priključenje RS i RSK SR Jugoslaviji. Krajem 1991. je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je uključila i neke opštine sa većinskim srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Januara 1992. je proglašena Srpska republika Bosna i Hercegovina. Obje tvorevine su proglašene u suprotnosti sa tada važećim ustavima SFRJ i SRBiH.

5. U vrijeme rasplamsavanja jugoslovenske krize režim u Srbiji je isticao svoju privrženost opstanku SFRJ. Bošnjačko političko vođstvo u BiH je, pak, isticalo svoju privrženost građanskoj i cjelovitoj BiH. I jedni i drugi su obmanuli javnost i svoje sljedbenike. Pored srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH, koji su javno i otvoreno zagovarali kontinuitet sa politikom ustaškog i četničkog pokreta iz perioda 1941-1945. postojao je i bošnjački (u to vrijeme - muslimanski) nacionalizam, koji se naslanjao na ideologiju i tradicije ekstremno-nacionalističkog mladomuslimanskog pokreta. Poznato je da je ustaški pokret zagovarao etnički čistu hrvatsku državu i, kao rezultat toga, sproveo nezapamćen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Nacionalističko vođstvo u Zagrebu i njihovi istomišljenici u Sarajevu i Mostaru su isticali značaj i veličinu tzv. NDH i time javnosti pokazali pravo lice. Srpski nacionalizam u BiH se oslanjao na tradiciju i ideologiju četničkog pokreta, koji je takođe zagovarao stvaranje etnički čiste srpske države i u tom cilju izvršio niz masovnih zločina. Bošnjački nacionalizam se, kao što je rečeno, oslanjao na «Mlade muslimane» i njihov san stvaranja islamske države, kao i teze Alije Izetbegovića o nužnosti islamske države svugdje gdje su muslimani većina. Osnivači SDA su bili isti oni ljudi koji su 1941. zagovarali autonomiju BiH u okviru Hitlerove države, a 1949. godine suđeni zbog ekstremno-nacionalističke propagande. Isticanje ovakvih ideologija kao osnova tri nacionalna pokreta je bilo uvod u krvavi rasplet jugoslovenske drame.

6. Referendumi organizovani u BiH nego i drugim republikama početkom 90-ih godina su bili nelegalni i nelegitimni. Nacionalistima su oni bili potrebni kako bi pokazali privrženost svojih naroda ideji nezavisnosti. Ali, tada još važeći Ustav SFRJ iz 1974. kao i Ustav SRBiH nisu uopšte predviđali mogućnost cijepanja zajedničke države na bilo koji način pa ni referendumom. Bošnjački i srpski referendumi su bili manipulacija bošnjačkih i srpskih nacionalista. I prije njihovog održavanja su se znali rezultati. Referendumi su samo još jače vezali bošnjački i srpski narod za nacionalističke lidere i stvorili još veći jaz između njih.

7. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ne smatra da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tačno je da je ona u aprilu 1992. priznata kao nezavisna država. Međutim, to priznanje je bilo politički čin, u interesu svjetskog kapitala kome je odgovaralo započinjanje rata kod nas. Na žalost, u trenutku priznanja Bosna i Hercegovina nije postojala kao država. Nastale su tri nezavisne državice, iako bez međunarodnog priznanja. Po definiciji međunarodnog prava, država ima tri odrednice: teritorija, stanovništvo i vlast. Vlada u Sarajevu, koja je priznata kao zastupnik nezavisne države Bosne i Hercegovine, je, međutim, imala kontrolu na oko 1/3 teritorije. Na preostale 2/3 ona nije vršila suverenu vlast. A suverenost je bitna odrednica države. Bosna i Hercegovina je, pod udarima nacionalizma, potpuno uništena. Ona je obnovljena krajem 1995. godine, iako ne u obliku koji mi ističemo kao svoj krajnji cilj.

8. Iako rat u Bosni i Hercegovini smatramo građanskim, time ne želimo reći da Bosna i Hercegovina, između ostalog, nije bila žrtva velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Naprotiv, pokušaji proširenja teritorija Srbije i Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine su bili očiti. To se nije desilo samo zato što je tzv. međunarodna zajednica, čineći apsurd nepriznavanja spoljnih granica SFRJ, insistirala na poštovanju republičkih granica.

9. Tokom rata i poslije njega smo bili svjedoci teških zločina i kršenja ljudskih prava od strane tri nacionalistička režima. Oni nisu bili slučajni ili djelo pojedinaca. Zločini su proistekli iz ranije pripremljenih planova srpskog i hrvatskog vođstva da stvore etnički čiste države, odnosno bošnjačkog vođstva da stvori državu BiH pod dominacijom jednog naroda i jedne vjere. Sve ovo potvrđuju brojnost zločina, činjenica da njihovi počinioci nisu krivično gonjeni i kažnjavani, ali i bjesomučna nacionalistička propaganda koja je pripremila svijest naroda za opravdavanje zločina. Tačno je da nisu svi počinili jednak broj zložina, ali je ta činjenica nevažna za ocjenu politika koje su oblikovane u Sarajevu, Palama i Mostaru. Bitno je da su tri nacionalistička vođstva imala u osnovi iste ciljeve. Treba ispitati i registrovati svaki zločin, pa i reći koliko je ko zločina učinio. To, ipak, ne opravdava «vaganje» stepena odgovornosti pojedinih režima, jer su oni isti obzirom na prirodu učinjenih zločina, na proglašavanje njihovih počinilaca za ratne heroje, kao i za «ispiranje mozgova» u cilju skrivanja i opravdavanja zločina.

10. Dokaz njihovog ekstremizma je i vojna pomoć sa strane koju su oni primali: Srbi od srbijanskog režima, Hrvati od hrvatskog, a Bošnjaci od islamističkih fundametalista iz Irana (instruktori Islamske revolucionarne garde).
Rat u BiH nije bio ni otadžbinski, ni domovinski, ni odbrambeno-oslobodilački. Gledajući pojedine gradove i sela, možemo vidjeti da su se ovdje-ondje branili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Gledajući u cjelini, rat je vođen za osvajanje što više teritorija. Rat je vođen za to da radnička klasa i seljaštvo budu dezorganizovani i zavedeni nacionalizmom kako bi ih političke elite i kriminalni krugovi što lakše opljačkali. Duboko ukorijenjeno ratno i poratno profiterstvo to potvrđuju. Poslije 1945. su eliminisani svi ratni profiteri. Poslije 1995. nijedan. Partizanski i komunistički rukovodioci iz rata nisu donijeli nikakvog materijalnog bogatstva. Nacionalni usrećitelji jesu. Njihove porodice su obezbijeđene. To je dokaz karaktera ovog rata, kao i činjenica da su porodice poginulih - šehida i učesnici rata na sve tri strane iz njega izašli krajnje siromašni, poniženi i obespravljeni. Rat u Bosni i Hercegovini je imao izrazito klasno obilježje, jer je predstavljao sredstvo za postizanje osnovnog cilja: uspostavu kapitalističkog poretka zasnovanog na ugnjetavanju i vladavini šačice profitera i partijskih vođa. Tim ratom je trebalo podijeliti dotad jedinstvenu jugoslovensku radničku klasu i na taj način za duže vrijeme onesposobiti jedinu društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti uvođenju kapitalizma i profiterstvu.
Stabilnosti i ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini neće biti dok su na vlasti nacionalisti. Ovdje ne mislimo samo na ekstremiste iz SDS, SDA i HDZ, već i na vajne umjerenjake iz SDP-a, SNSD-a, SPRS i sličnih stranaka. Njihovi lideri i članstvo su pod jakim uticajem nacionalizma, prihvataju i šire istu nacionalističku priču o uzrocima i karakteru rata i time ne mogu dovesti do pomirenja. Da su nacionalistima bili u interesu mir i ravnopravnost, ne bi dovodili paravojne formacije iz Srbije i Hrvatske, niti mudžahedine iz muslimanskih zemalja. Da su htjeli ravnopravnost, oni bi je ostvarili bar poslije rata, pa bi se prognanici vratili kućama i mirno živjeli. Činjenica je koju znaju svi građani da se ljudi još uvijek moraju stidjeti ili bojati zbog imena koje nose ili boga kome se mole. Takvo stanje ne otklanjaju ekstremni nacionalisti koji od mržnje žive, ali ni umjereni socijalisti/socijal-demokrati, koji se povode za nacionalističkom sviješću umjesto da je mijenjaju.

U Bijeljini, januara 2004. godine

Glavni odbor
Radničko-komunističke partije
Bosne i Hercegovine

Zona koju ova akcija pokriva su gradovi Bijeljina, Mostar i Vitez.
Dobrovoljci neka se jave za još. Istina, nekim gradovima (kao što je npr. Mostar, Tuzla, Sarajevo ili slično) su potrebni dva ili više, da ih nazovem, Titovih pionira.

Svi predlozi, kritike ili slično su dobrodošli.

Pomozite da uništimo bar segment mržnje. Neka samo svaki deseti plakat bude prčitan i doprijećemo do nekoga.
Skupa, organizovano, možemo!

Necu reci da nevalja text, nasuprot EXTRA je, al neki cim vide Komunisticka zaobit ce u sirokom luku ili ce ga poderat...al ako bude bez toga ljudi ce ga procitati iz radoznalosti..pa cak iako nevole komuniste, a sloze se sa textom a pritome neznaju ko ga je objavio, pa i to je uspjeh..moralna pobjeda. utjecat ce mo na snjegovu svjest..
Al negdje pri dnu mozda ipak napisati sitnim slovima Komunisticka da ipak zna tko tako misli, sitnim iz estetskih razloga da mu odma nebi upalo u oci pa da se zgrozi..ipak ova drzava je puna svakakih ljudi..pozz

Hm.
Valjana misao to s sitnim naslovom da bi se pokazalo ko tako misli, ja sam, pak, mislio da nekako napravimo "epizode".
Znači, da objavljujemo tekstove za tekstovima, ili da ovaj veliki tekst podijelimo na recimo 3 epizode tekstova i tek na zadnjem objavimo kreatore te misli.

Komentari?

Al onda bi bilo potrebno da ljudi procitaju sva 3 texta, oni mozda procitaju 1 dio i misle to je to, a ako opet stavio "sljedi nastavak", mozda ce misliti kao sta me briga, a i ljudi ne zastaju cesto da citaju letke u ovome uzurbanom svjetu..al ako ga objavio cjelog on ce ga cjelog procitati..mozda je cak i nacionalist al iz znatizelje, jel ak objavimo pola i on procita rece "ovo je sr***", a ako objavimo citavo onda ce procitat citavo a mozda cak ga malo promenimo i utjecemo na njega..

Imaš pravo.
No, kako god da damo javnosti ovaj tekst, prvih nekoliko plakata će biti ili pocijepano ili ignorisano.
Upornost je ključ.
Recimo, ja danas zalijepim 100 plakata. Sutra nađem 60 pocijepanih.
Prekosutra sam zalijepio novih 100 plakata.
Pa da vidimo čija majka crnu vunu prede

Kad tad, neko će zastati i reći "Pa vidi! Ovo ima smisla!"
A možda i dospijemo u novine zbog "upornosti".

Zamislite naslov:

MLADI ANTIFAŠISTI NE ODUSTAJU!

Upornost se isplati=))

jest, treba postovat autorsko pravo
al ne reci bas svima
ko zna, moze nekome izletit, ja znam ko je polijepio...

Usput, ovako nesraćeno, ovaj tekst zauzima 3 stranice u Wordu, font 12.
Znači, skraćivanje je neophodno.

Necu da zvuci...nekak kukavicje, al djeliti plakate je jos uvjek opasno.. ako ne fizicki onda moramo ocekivati psovke i psihicko vredjanje, jel ako jedan prosvjed protiv zlostavljanja zivotinja prodje nasilno...
a slazem se da bi smo mogli nesto vlastito u tome fazonu sastaviti

Tito (citat):

Posto se koristi vec postojeci tekst, mislim da prvo treba upitati one koji su ga sastavili za odobrenje da se koristi. Ili napraviti nesto slicno u sopstvenom aranzmanu, sto bi mislim bilo jos bolje i produktivnije...U svakom slucaju mislim da je tekst predugacak za plakat koji ce se postaviti na zid, ko ce tu stajati i sve to citati. Mozda je bolje to dijeliti kao letke, postaviti u sanducice ili na neko javno mjesto.

Za autorska prava ne moramo brinuti ukoliko naznačimo čiji je tekst rad.
A za izradu sopstvenog teksta, odlična ideja. Ja sam za.
Ovaj tekst neka posluži kao kalup.

jeste
malo bi bilo podosadno za citanje...
ne vjerujem da su svi uporni kao mladi antifasisti i da procitaju tekst do kraja

Comrade Domo (citat):

Necu da zvuci...nekak kukavicje, al djeliti plakate je jos uvjek opasno.. ako ne fizicki onda moramo ocekivati psovke i psihicko vredjanje, jel ako jedan prosvjed protiv zlostavljanja zivotinja prodje nasilno...
a slazem se da bi smo mogli nesto vlastito u tome fazonu sastaviti

ovo treba raditi(lijepiti plakate) po noci da nas niko ne vidi ba

Negdje smo razmatrali ime organizacije kada bismo se upustili u aktivne radove.
Mislim da smo došli do zaključka da je "Mladi Antifašisti Bosne i Hercegovin (MABH)" odabrano. Ne znam gdje smo to raspravljali.

Tako bi se mogli potpisati na našem tekstu.

trebalo bi da se svi sloze s imenom ''organizacije'', a MABH zvuci pametno
mislim da imamo ime!

Pardon, sjetih se, to smo raspravljali Red Greeting i ja preko MSN-a.

Red GreetinG (citat):

Comrade Domo (citat):

Necu da zvuci...nekak kukavicje, al djeliti plakate je jos uvjek opasno.. ako ne fizicki onda moramo ocekivati psovke i psihicko vredjanje, jel ako jedan prosvjed protiv zlostavljanja zivotinja prodje nasilno...
a slazem se da bi smo mogli nesto vlastito u tome fazonu sastaviti

ovo treba raditi(lijepiti plakate) po noci da nas niko ne vidi ba

Ja u svome gradu mogu i po danu... ionako sam se mislio malo.. pokazat ljudima
al u vecim gradovima to je losa idea, dijeliti ili po danu lijepiti.

po noci je zakon, sa kapuljacama maskirani i to, da bude jos tajnovitije

Da, bas tako. Ukoliko se to postavlja na zid, poruka treba biti upadljiva, kratka i jasna. Znaci, naslov i istovremeno glavna poruka pisana velikim slovima da privuce paznju, i ostalo malo sitnije ( ne koristiti previse crvena mala slova, tesko se prati i cita). I ne zaboravi, slika je vrijedna hiljadu rijeci, znaci...

Nisam mislio da neko stoji na ulici i dijeli letke. Mozda staviti u neki sanducic na javnom mjestu, u neku veliku prodavnicu (kad niko ne gleda) tako da svi mogu to vidjeti i uzeti. Ili baciti iz aviona!?

Kako god da to činili, porkua dostavljena biti mora.
Bilo da jednostavno podijelimo letke iz ruke u ruku, objavimo tekst u novinama, pošaljemo tekst krupnijim organizacijama sličnog tipa ili ručno lijepimo plakate po gradovima, poruka se mora dostaviti.

Ideja s sandučićem je odlična, postavimo kutiju nekakvu na zid, ili u ju negdje spustimo, ili npr. okačimo na neko mjesto tako da ljudi koji prolaze mogu da uzmu papir.
Nešto kao što se nalazi u raznim prodavnicama, gdje stoje novine.

ja sam za to da se plakati lijepe po zidovima(il po necemu drugom, uglavnom da se lijepe), da nas ne bi otkrili, ili ste vi zamisljali da to radimo javno i da mi pojedinci stojimo iza toga??!

a i jos nesto, u Vitezu ce svi znati da sam ja lijepio, postavljao sanducice il sta vec, jer samo ja sam ovdje protiv nacionalizma i tak to...al nea veze, branicu se sutnjom!

Znači, bez pojedinaca koji dijele iz ruke u ruku. Ko zna na kakvu se budalu može naletiti. (Ovo nije kukavičluk, što reče Domo, već zdrav razum.)
A i pravilno zalijepljen plakat je teže uništiti nego obični letak.

Udarnik (citat):

Znači, bez pojedinaca koji dijele iz ruke u ruku. Ko zna na kakvu se budalu može naletiti. (Ovo nije kukavičluk, što reče Domo, već zdrav razum.)
A i pravilno zalijepljen plakat je teže uništiti nego obični letak.

tako je