Zasto otici i zasto ne otici iz BiH

Zasto ne otici iz BiH

Jeruzalem je grad koji je iskoristio ono sto posjeduje. U tom gradu mogu se u isto vrijeme cuti zvona crkve i ezan. Vjerovali ili ne kroz taj grad godisnje prodje milion turista.
Iako u vise mjesta u BiH imamo isti slucaj nas narod takvu mogucnost ne zna da iskoristi.

Jedino u nasoj domovini mozemo porodicno da odemo u sumu, zapalimo vatru,u koju bacimo koji krompir i batak za rucak. Kad podjemo kuci samo ugasimo vatru i odemo, dok u svim ostalim drzavama za tako nesto mora se najaviti. Dobiti dozvolu i poslije izleta sve ocistiti,pacak i nanijeti zemlju da se ne vidi gdje je lozena vatra.

Zasto otici iz BiH

BiH jejedina drzava gdje covjek od 45 godina zivi sa svojim roditeljima, koji ga izdrzavaju,a samozato sto nema posla.

Lijep tekst, nađoh na net-u...

Citat :

16.09.2008., utorak

Nismo imali šansu


Rođen sam u Sarajevu 1987. godine u bolnici Koševo, iznad stadiona drugog najboljeg kluba u gradu.
Ustvari, od manjih klubova je to najbolji klub u ligi, al od većih, najbolji je Željo.

S obzirom da sam rođen 1987. godine, pripadam generaciji koja nikad nije imala šansu.
Nikad nismo imali šansu da doživimo ono što su u Sarajevu doživjeli naši roditelji, a čega se i dan danas s radošću prisjećaju.
Nisam dobio šansu da srastem sa svojim rodnim gradom.
Zato što nikad nisam dobio tu šansu, ja u Sarajevo dolazim kao da sam turist.
Turist u vlastitom gradu!
Ima li šta gore?
Ima li šta pogubnije za vlastiti identitet, nego ne znat šta da odgovoriš na jedno naizgled jednostavno pitanje:
Odakle si ti?
U Sarajevu na to pitanje moram odgovarati da sam iz Zagreba, a u Zagrebu, da sam iz Sarajeva.

Sklon sam gledanju na pojam "identiteta" ko na pluralnu imenicu, a ne singularnu.
Ne percipiram da moj identitet čini samo Zagreb, ili samo Sarajevo. Čine ga i Zagreb, i Sarajevo.
Al dosta filozofije i sranja.
Žalosna činjenica je da sam turist u svom rodnom gradu, al ne samo ja, već veliki dio moje generacije koja je sa 5 godina bila istjerana iz svojih stanova i otjerana u bijeli svijet.
Nisam imao priliku proživjeti mladost kakvu su moji roditelji proživjeli. Nisam imao priliku izlaziti do "Parkuše", ići u gimnaziju "Braća Ribar" , igrati mali fudbal kod Šumarskog fakulteta, ići na Željine utakmice, družit se s rajom iz nebodera, imati uopće raju iz nebodera, s rajom ići na Jahorinu, nedjeljom sa starim na Vrelo Bosne, jesti kifle kod Jerlagića, kolače u Jadranci, izaći u Hotel Europu, stajati negdje na ćošku i jesti košpice dok se zajebavam s rajom, dangubiti po Grbavici, prodavati zjake, sa simpatijom iz razreda šetati Vilsonovim, po cijeli dan prešetavati se ulicom Vase Miskina, ljubiti se u bioskopu sa Sarajkama - najljepšim ženama na svijetu, voziti TAS-ovog Golfa i još puno stvari koje čine Sarajevo i Sarajlije.

Ne svojom krivicom, ostao sam bez jednog velikog dijela života koji sam trebao proživjeti.

Umjesto toga proživio sam izbjeglištvo, osječaj da nigdje ne pripadam, osječaj da sam stranac, prvo njemačke pa onda zagrebačke šupke koje iritira to što sam u njihovom gradu, kokuzluk, strah za oca koji je ostao u Sarajevu, strah za majku koja se sama za mene i brata u stranoj zemlji trebala brinuti, strah za starijeg brata koji sa svega 10 godina preuzeo ulogu muškarca u familiji i, strah za samog sebe .

Devedesete nisu bile baš najbolje godine za Sarajliju u Zagrebu. To sam dobro osjetio i na vlastitoj koži u obliku raznih šikaniranja u školi, bilo od strane drugih učenika , bilo od strane ustašoidne učiteljice Mire Božinov.
Osim mene u razredu je bio još jedan Bosanac, Adnan iz Tuze. On i njegova familija nisu više mogli izdržati pritisak i financijsku situaciju pa su se vratili. Barem ja mislim da su se vratili, a službena verzija koju je Adnan razredu plasirao bila je da ide u Ameriku, na Beverly Hills!
Ja nekako u to čisto sumnjam. Svaki dan gledam Beverly Hills 90210, a još ni jednom nisam vidio svog Adnana, mada mu onaj Stiv malo liči.
Drži se Adnane , gdje god bio!

U Sarajevo idem skoro svaka dva mjeseca, ne samo zato što su mi deda i baka tamo, već i zato što želim sa Sarajevom nadoknaditi ono što su mi oduzeli. Želim imati svoje uspomene vezane za Sarajevo, a ne da ga promatram samo očima svojih roditelja.

Želim svoju priliku sa Sarajevom.

Na Sarajevo gledam ko na najljepši, nabolji i najveći grad s najjačim fudbalskim klubom na svjetu. Svjestan sam da to nije sve istina, al barem je ovo za Želju istina.

Tito (citat):

Lijep tekst, nađoh na net-u...

Citat :

16.09.2008., utorak

Nismo imali šansu


Rođen sam u Sarajevu 1987. godine u bolnici Koševo, iznad stadiona drugog najboljeg kluba u gradu.
Ustvari, od manjih klubova je to najbolji klub u ligi, al od većih, najbolji je Željo.

S obzirom da sam rođen 1987. godine, pripadam generaciji koja nikad nije imala šansu.
Nikad nismo imali šansu da doživimo ono što su u Sarajevu doživjeli naši roditelji, a čega se i dan danas s radošću prisjećaju.
Nisam dobio šansu da srastem sa svojim rodnim gradom.
Zato što nikad nisam dobio tu šansu, ja u Sarajevo dolazim kao da sam turist.
Turist u vlastitom gradu!
Ima li šta gore?
Ima li šta pogubnije za vlastiti identitet, nego ne znat šta da odgovoriš na jedno naizgled jednostavno pitanje:
Odakle si ti?
U Sarajevu na to pitanje moram odgovarati da sam iz Zagreba, a u Zagrebu, da sam iz Sarajeva.

Sklon sam gledanju na pojam "identiteta" ko na pluralnu imenicu, a ne singularnu.
Ne percipiram da moj identitet čini samo Zagreb, ili samo Sarajevo. Čine ga i Zagreb, i Sarajevo.
Al dosta filozofije i sranja.
Žalosna činjenica je da sam turist u svom rodnom gradu, al ne samo ja, već veliki dio moje generacije koja je sa 5 godina bila istjerana iz svojih stanova i otjerana u bijeli svijet.
Nisam imao priliku proživjeti mladost kakvu su moji roditelji proživjeli. Nisam imao priliku izlaziti do "Parkuše", ići u gimnaziju "Braća Ribar" , igrati mali fudbal kod Šumarskog fakulteta, ići na Željine utakmice, družit se s rajom iz nebodera, imati uopće raju iz nebodera, s rajom ići na Jahorinu, nedjeljom sa starim na Vrelo Bosne, jesti kifle kod Jerlagića, kolače u Jadranci, izaći u Hotel Europu, stajati negdje na ćošku i jesti košpice dok se zajebavam s rajom, dangubiti po Grbavici, prodavati zjake, sa simpatijom iz razreda šetati Vilsonovim, po cijeli dan prešetavati se ulicom Vase Miskina, ljubiti se u bioskopu sa Sarajkama - najljepšim ženama na svijetu, voziti TAS-ovog Golfa i još puno stvari koje čine Sarajevo i Sarajlije.

Ne svojom krivicom, ostao sam bez jednog velikog dijela života koji sam trebao proživjeti.

Umjesto toga proživio sam izbjeglištvo, osječaj da nigdje ne pripadam, osječaj da sam stranac, prvo njemačke pa onda zagrebačke šupke koje iritira to što sam u njihovom gradu, kokuzluk, strah za oca koji je ostao u Sarajevu, strah za majku koja se sama za mene i brata u stranoj zemlji trebala brinuti, strah za starijeg brata koji sa svega 10 godina preuzeo ulogu muškarca u familiji i, strah za samog sebe .

Devedesete nisu bile baš najbolje godine za Sarajliju u Zagrebu. To sam dobro osjetio i na vlastitoj koži u obliku raznih šikaniranja u školi, bilo od strane drugih učenika , bilo od strane ustašoidne učiteljice Mire Božinov.
Osim mene u razredu je bio još jedan Bosanac, Adnan iz Tuze. On i njegova familija nisu više mogli izdržati pritisak i financijsku situaciju pa su se vratili. Barem ja mislim da su se vratili, a službena verzija koju je Adnan razredu plasirao bila je da ide u Ameriku, na Beverly Hills!
Ja nekako u to čisto sumnjam. Svaki dan gledam Beverly Hills 90210, a još ni jednom nisam vidio svog Adnana, mada mu onaj Stiv malo liči.
Drži se Adnane , gdje god bio!

U Sarajevo idem skoro svaka dva mjeseca, ne samo zato što su mi deda i baka tamo, već i zato što želim sa Sarajevom nadoknaditi ono što su mi oduzeli. Želim imati svoje uspomene vezane za Sarajevo, a ne da ga promatram samo očima svojih roditelja.

Želim svoju priliku sa Sarajevom.

Na Sarajevo gledam ko na najljepši, nabolji i najveći grad s najjačim fudbalskim klubom na svjetu. Svjestan sam da to nije sve istina, al barem je ovo za Želju istina.

Nije ni za Želju ovo istina

Citat :

Nije ni za Želju ovo istina

Hej, nemoj da se zakuha na relaciji Sa-Mo.

druze Tito, nastavis li tako, zakuhace se i na relaciji Sa-Ze
pa čelik je najjaci klub
btw, ostatak teksta je prejak
kao sto Alpa Gun kaze: 'Fremd im eigenem Land'

Tito (citat):

Citat :

Nije ni za Želju ovo istina

Hej, nemoj da se zakuha na relaciji Sa-Mo.

Zakuhalo se već...

Ako mi otidjemo ko ce onda ostati da pomogne ovoj napacenoj zemlji

Znate kad su Sovjeti molili engleskoga dramatičara Bernarda Shawa (inače komunista) da ode živjeti u SSSR s obzirom da je njime bio oduševljen kada je došao u posjetu on je rekao:
"U Britaniji je pakao pravi, ali ja sam stari grješnik i ostajem u tom paklu!"

Ali taj pako i treba pretvoriti u raj..;D
PS:Nebi ni ja htjeo ostat zivjeti u Staljinovom SSSR-u...

Eh pa da baš to pakao treba pretvoriti u raj
Ajde pa što je SSSR - u falilo...

To sto je KGB dolazio i odvodio ljude i gulage (ako su bili te srece pa nisu bili ubijeni na mjestu) i to sto je taj Socijalizam degradiran i iskrivljen....

Ispravan je bio način uvođenja u taj socijalizam putem industrijalizacije i kolektivizacije

To da..al pod koju cijenu....

Eh tu je bilo grešaka i još nekih kao dogmatizam

Onda se slazemo :D