Zivot u SFRJ-i

Neznam dali vas interesuje kako se zivelo u SFRJ-i.

Dobar deo zivota sam proveo u Novom Sadu. Taj lepi grad u Vojvodini na obali Dunava ima trajno mestu u mom srcu. No, o tome jednom drugom prilikom.

Licno smatram da treba pokusati saznati kako je sprovodjeno to radnicko smaoupravljanje, o kom se ponekad cuje. Dali vi znate nesto o tome.

Ko zna nesto o ZUR-u = Zakonu o Udruzenom Radu?

Ono sto SFRJ-u cini tako specificnom i drugacijom u odnosu na sve ostale drzave sveta je upravo to radnicko samoupravljanje i zato smatram da je do sada premalo posveceno paznje ovoj temi.

Drugarski pozdrav,
Valter

U nasem drustvenom sistemu glavni faktor mora da bude nas radni covjek i on to mora da osjeti.
Kada govorimo o nasem sistemu samoupravljanja, suvise to cinimo uopsteno i ne sagledavamo mnoge stvari koje duboko tangiraju radnog covjeka.Treba uvjek imati u vidu klasnu sustinu naseg drustvenog razvitka. Za socijalisticki razvitak nije dovoljno da stvaramo samo fabrike. I u kapitalistickim zemljama postoje i podizu se jos vece fabrike, ali znamo kakav je to nacin proizvodnje i kome odlazi profit.
Nisu ,dakle fabrike same po sebi ono sto je najbitnije. Fabrike,kao i hidrocentrale, predstavljaju sredstvo za brzi razvitak socijalizma.Nije Lenjin slucajno isticao da je elektricna energija jedan od osnovnih elemenata socijalistickog razvoja.Danas se otislo mnogo dalje,danas smo u eri,elektronike.Sve je to i te kako vazno i ovladavanje svim sto je ljudski um stvorio je neophodno za brzu izgradnju socijalizma. Ali, ponavljam, to nikako nije ono osnovno sto daje karakter drustvenog sistema. Bitni su drustveni odnosi. Zato ja isticem znacaj klasnog aspekta. U nasem Sistemu glavni faktor mora da bude nas radni covjek i on to mora da osjeti.

Medjutim,kod nas se cesto o tome ne vodi dovoljno racuna. Ima dosta mjera u kojima nije u pravom planu interes radnig covjeka, iako se misli da je tako. Evo,na primjer, kada sada govorimo o raznim restrikcijama, ne sagledavamo u kolikoj mjeri one mogu da pogode radne ljude.
Ili, na primjer, dali su nasi proizvodjaci, koji stvaraju drustvenu akumulaciju, dovoljno nagradjeni za svoj rad? Nisu. Oni su dugo vrjemena stezali kais i svjesno su se mirili sa nizim standardom. Jos i danas mnogi nisu placeni onako da bi mogli zivjeti, onako kako zasluzuju. Zato veliki broj njih odlazi van. Kod nas se jos uvjek znatan dijo viska vrijednosti administrativno zahvata i odtudjuje od radnika. On zna kuda to ide, ali ne oseca neposrednu korist u dovoljnoj mjeri.

Ovaj odlomak iz goovora druga Tita (Borba,30.Novembbra 1970) sasvim jasno pokazuje,koliko je njemu licno bilo vazno pitanje radnicke klase.

Po meni je ovo samo jedan mali deo koji jasno pokazuje,zasto se nesme zaboraviti rad i delo druga Josipa Broza Tita.
Ni jedan drzavnik se nije u tolikoj meri zalagao za polozaj radnicka klase i obicnih gradjana.Tito je znao,sretna radnicka klasa,sretan gradjanin,sretna i drzava.

Zivelo bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti.
Zivela radnicka klasa.
Valter